Utihnuo je kristalni glas velikog Krunoslava Cigoja

In memorijam

Ovim fotografijama prisjećamo se naših susreta, koncerata Tamburaškog orkestra s legendarnim tenorom u našoj sredini – u dvorani OŠ Dora Pejačević i Domu kulture u Našicama.

IMG IMG_0001 IMG_0002 IMG_0003 IMG_0004 IMG_0005

 

 

 

 

 

Krunoslav Cigoj (1949. – 2015.), legendarni hrvatski operni pjevač, preminuo je u četvrtak, 1.rujna 2015., u svom domu u Zagrebu nakon duge i teške bolesti u 67. godini.

Stekao je širu popularnost u Hrvatskoj u tipičnom belkantističkom tenorskom kanconskom, revijalnom i operetnom repertoaru. Režirao je opere i operete u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Mariboru i drugdje. Nakon pjevačke karijere posvetio se i opernoj režiji, a služio je i kao profesionalni diplomat. Dobitnik je nagrade Milka Trnina 1985. godine.

Kristalnoga glasa, osjećajne izražajnosti, prešao je uobičajenu parabolu od izrazito lirskog tenora do mladodramskoga, emocije je nadogradio dramatičnošću, izradivši uloge u kojima je bio nenadmašan. Od Almavive u Rossinijevu Seviljskom brijaču, Rodolfa u Puccinijevoj La bohème, preko Alfreda i Adorna u Verdijevim operama Traviati odnosno Simonu Boccanegri, do njegova zahtjevnoga Atile i Boitova Nerona Kruno Cigoj je nizao zrele a poletne interpretacije, prožimajući ih i ekspresivnim scenskim pokretom. Okušao se u Liedu, za koji je također imao smisla, ali se rado raspjevan opuštao u napolitanskoj kanconi.

Cigoj je – i kao pjevač i privatno – bio patriot staroga kova, zaljubljen u svoje, bez mržnje ili agresivnosti spram drugih. S jednakim žarom kojim se darivao na pozornici, pa i još većim, pjevao je i snimao popijevke koje su slavile domovinu: „Zemljo moja – Domovini i ljubavi“ 1971, „Moja Croatia u pjesmi“ 1989, pa hrvatske budnice (s Ratomirom Kliškićem) presudne 1991. Itd.

Napokon je svoj patriotizam i svoju skrb za hrvatsku i evropsku kulturu iskazao i u hrvatskoj diplomatskoj službi.

Cigojevu pjevačku karijeru nagrizla je pa zaustavila teška bolest s kojom se rvao 31 godinu. „Sve je počelo kad sam u Bremenu imao predstavu. Poslije sam otišao na večeru kod prijatelja, koji je liječnik. Njegova supruga primijetila je da imam kvržicu na vratu“, sjećao se Cigoj. Bilo je to 1984. Na Rebru su mu dijagnosticirali non-Hodgkinov limfom.

Prošao je hod po mukama, pretrpio desetak i više operacija, ne gubeći optimizam i ne odustajući od pozornice, dok god je mogao makar režirati, iako je znao da će svaki takav napor, radi oslabjelog imuniteta, plaćati višetjednom ili višemjesečnom zarazom i iscrpljenošću – ali Kruno Cigoj naprosto nije mogao da i zadnji atom svoje kreativne snage ne daruje publici.

Priroda mu je dala dar gotovo bez premca – a onda ga je šibnula nemilosrdno, zapravo okrutno.

 

30.11.2015.